obmaydungdis

PRESTANITE SE MUČITI: 12 stvari koje dečki čine kada im se službeno sviđate

obmaydungdis | 01 Јануар, 2019 12:34

Jo Nesbo - Zohari.pdf

❤️ Click here: PRESTANITE SE MUČITI: 12 stvari koje dečki čine kada im se službeno sviđate

Oči su joj iskrile i ničim nije ostavljala dojam plahe osobe, no toga trenutka sjedila je na stolici ispred omanjega stola od ultrapasa, nervozno lomila ruke u krilu i izgledala kao da će se svakog časa rasplakati. Ovaj je rat bio drukčiji — a ovo je bio novi Rim. Zbog ljudi poput vas narod gubi poštovanje prema policiji.

»Zašto se narod nije borio za nas? Vilicom se počešala po nozi. Govorila je čvrstim glasom, bez dramske kićenosti. Štuj je i slijedi njezinu volju.

Tajlanđani vas ne smatraju junakom samo zato što ste farang, upravo suprotno. Neka prekine sve druge aktivnosti i već sutra otputuje. Wiedel je uveo Thomasa u plemićke krugove. « -26- Pompea Vojnici su se stali smijati sve dok njihovo veselje nije nadjačao zaglušni zvuk truba koje su najavile otvaranje gradskih vrata. Ova mi zagonetnost ide na jetra. « Bijesno reče: - Utoliko bolje, gospodo, ako ste od Secret Servicea. Kad su ušli u predvorje, zaustavi ih vratar: — Imate najavljen razgovor iz Belforta, monsieur Lievene! Odveze se dizalom u svoj apartman, pa ode najprije u kupaonicu i vodom otplavi odrezane kupone za 1958. Osim toga, miss Wong je obećala da će dobro paziti na nju.

Može i bez kavijara - Oktavijan uvijek najviše želi ono što ne može imati. »Moj otac, rimski trijumvir, postavio me je za kralja.

SIMMEL Može i bez kavijara Ludo smione pustolovine i iskušani kuharski recepti tajnog agenta protiv vlastite volje, Thomasa Lievena S njemačkog prevela DORA BARON DRUGO IZDANJE ZNANJE ZAGREB 1986 Naslov izvornika ES MUSS NICHT IM MER KAVIAR SEIN mitgeteilt von Johannes Mario Simmel Schweizer Verlagshaus AG, Zürich, 1974. Rekla je to malo zadihano, jer je bila preko ušiju zaljubljena u svog šarmantnog poslodavca. Preko smokinga — tamnoplava, uskih revera — Thomas Lieven je prebacio pregaču. U ruci je držao ubrus. U ubrusu je bilo nježno lišće dviju lijepih glavica salate. »Kakav muškarac«, mislila je Kitty, a oči su joj blistale. Kittyna je zaljubljenost potjecala donekle i odatle što se njezin poslodavac, gospodar vile s mnogo soba, zna tako prirodno kretati u njezinu carstvu, u kuhinji. To je ulje za brave, a ne za salatu! U daljini su zazvonila crkvena zvona. Bilo je 19 sati 11. Ali ne i za Thomasa Lievena. Posjedovao je znatnu svotu kod banke Rhein-Main i luksuzna sportska kola njemačke proizvodnje, koja su stajala 32. Thomas Lieven bio je izvanredno dobro uščuvan muškarac u kasnim četrdesetim godinama. Vitak, visok, opaljen suncem, imao je pametne melankolične oči i čulna usta na uskom licu. Crna kosa bila je kratko podšišana i prosijeda na sljepoočicama. Thomas Lieven nije bio oženjen. Susjedi su ga poznavali kao tiha i otmjena čovjeka. Smatrali su ga poštenim njemačkim poslovnim čovjekom, iako ih je pomalo ljutilo što se o njemu može saznati tako malo konkretnog... Želite li od mene što naučiti? Što smo do sada uradili? Kitty se lagano pokloni: — Prije dva sata namočili smo dvije glavice salate srednje veličine, milostivi gospodine. Zatim smo odstranili nježne peteljke i izabrali samo nježne listove... Tada ste, milostivi gospodine, tresli ubrus... Neobično je važno da listovi budu potpuno suhi. A sada ćemo obratiti pažnju pripremanju umaka za salatu. Kada bi Kitty slučajno dotakla dugu usku ruku svoga poslodavca, prožela bi je slatka jeza. »Kakav muškarac«, pomislila je... Kakav muškarac — mislili su nebrojeni ljudi koji su proteklih godina upoznali Thomasa Lievena. Kakva su kova bili ti ljudi može se zaključiti prema onome što je Thomas Lieven volio, a što je mrzio. Thomas Lieven je volio: lijepe žene, elegantnu odjeću, antikno pokućstvo, brze automobile, dobre knjige, pažljivo priređena jela i zdrav ljudski razum. Thomas Lieven je mrzio: uniforme, političare, rat, nerazumnost, oružano nasilje i laž, loše ponašanje i surovost. Bila su vremena kada je Thomas Lieven bio prototip uredna građanina, nesklona svakoj intrigi, sklona životu punom sigurnosti, mira i udobnosti. Međutim, upravo je takva čovjeka čudna sudbina — o kojoj će još opširno biti riječi — istrgnula iz njegove, do tada blage kolotečine. Taj uredni građanin, Thomas Lieven, bio je primoran da isto tako silovitim kao i grotesknim akcijama nasamari slijedeće organizacije: njemački Abwehr 1 i Gestapo 2, britanski Secret Service 3, francuski Deuxiéme Bureaić 4, američki Fed ral Bureau of Investigation i Obavještajna služba armije u nacističkoj Njemačkoj. Tajna državna policija u nacističkoj Njemačkoj. Taj uredni građanin, Thomas Lieven, bio je primoran da u pet ratnih i dvanaest poratnih godina upotrijebi šesnaest lažnih putnica devet zemalja. U ratu je Thomas Lieven izazvao beskrajnu zabunu i u njemačkim i u savezničkim glavnim štabovima. Pri tome se nije osjećao ni najmanje ugodno. A kratko vrijeme nakon rata imao je — kao vjerojatno i svi mi — osjećaj da je to ludilo u kojem je živio i od kojeg je živio prestalo. Gospoda iza kulisa nisu ispuštala Thomasa Lievena iz šaka. On se, međutim, osvetio svojim mučiteljima. Otimao je bogatašima u vrijeme okupacije, hijenama privredne reforme i novim bogatašima privrednog čuda. Za Thomasa Lievena nije postojao željezni zastor. On je djelovao i na Istoku i na Zapadu. Vlasti su strepile pred njim. Poslanici raznih njemačkih pokrajinskih skupština i parlamentarci u Bonnu strepe još i danas, jer Thomas Lieven živi i zna mnogo o kockarnicama, o građevinskim poslovima i narudžbama novog njemačkog Bundeswehra 5... Naravno, on se ne zove Thomas Lieven. Oprostit ćete nam što smo zbog navedenih okolnosti promijenili njegovo ime i adresu. Ali priča o tom. Priču počinjemo one večeri 11. Vratimo se, dakle, ponovno u kuhinju njegove vile! Kitty je kao opčarana promatrala vitke ruke svog poslodavca i slušala njegovo predavanje dok su je uvijek iznova podilazili žmarci. Uz to sitno iskosano tvrdo kuhano jaje. Četiri velike žlice izvornog talijanskog maslinovog ulja. Porumenjevši, Kitty mu doda što je želio. A sada još četvrt litre vrhnja, kiselog ili slatkog, prema ukusu, ja uzimam kiselo... U tom se času otvoriše kuhinjska vrata, i uđe jedan gorostas. Nosio je crnosive prugaste hlače, modrobijeli prugasti kućni haljetak, bijelu košulju i bijelu kravatu. Četkasta kosa resila mu je glavu. Da je bio ćelav, djelovao bi kao nešto preveliko izdanje Yula Brynnera. Sluga odgovori malo hrapavim glasom, s francuskim naglaskom: — Stigao je gospodin direktor Schallenberg. Vi, drago dijete, imate izlaz. Dok je Thomas Lieven prao ruke u crno opločenoj kupaonici, Bastian je još jednom prešao četkom po kaputu smokinga. Bikovska šija i okrugao trbuh. S negodovanjem reče: — Bastiane, opet si posegnuo za konjakom! Bio sam malo uzbuđen. Ako se dogodi išta nepredvidivo, trebam tvoju bistru glavu. Ne možeš prebiti gospodina direktora ako si pijan. Ono sa znakom zvona je jasno? Ova je večera donijela 717850 švicarskih franaka njima je najbolje meso. Kao začin uzmite: kozlac i majčinu dušicu, đumbir, muškatni orašac, klinčiće i curry. Dobro je staviti i čašu šerija u juhu; po mogućnosti neka u njoj plivaju i kornjačina jaja i kobasice od životinjinih crijeva te nadjeva od Lady Curzon bila je žena indijskog vicekralja lorda Curzona. Njezin je muž pisao političke knjige, a ona je sastavljala kuharske recepte. Za svoju juhu od kornjača ova lady preporučuje prednje noge te ukusne životinje. Međutim, ako se nekome ovo čini prezamršenim, neka u dućanu kupi konzervu juhe od kornjače, ali neka ne zaboravi dodati dobar gutljaj šerija i šalicu vrhnja. Mlado pile ispecite u maslacu na uobičajen način, ali neka ne postane pretamno, zatim ga, prema veličini, izrežite na četiri ili šest dijelova i stavite na toplo. Vrlo sitno sjeckani luk i čajnu žličicu paprike pirjajte na maslacu od pečenja, zatim zakuhajte s malo vode ili juhe, dodajte podosta gustog kiselog vrhnja, u koje ste umutili malo kukuruzna škroba Maizena. Dodajte prema ukusu soli i možda još paprike. Da bi se pojačala crvena boja, umiješajte u Pile u umaku od paprike umak malo ukuhane rajčice. Stavite komade piletine u umak i ostavite ih da u njemu odstoje nekoliko minuta. Riža je gotovo uvijek ljepljiva poput kaše. Međutim, vrlo je jednostavno postići da ostane zrnata. Pripazite: rižu kuhajte — pošto ste je dobro oprali — 10-15 minuta u vodi. Količinu vode odredite po želji. Rižu tada stavite u cjedilo i isperite hladnom vodom. To je trik kojim ćete odstraniti ljepljivo rižino brašno. Kratko prije posluživanja podgrijte rižu u istom cjedilu, samo na pari iznad ključale vode. Teku posudi u kojoj ćete je poslužiti stavite na rižu malo maslaca, soli ili, već prema ukusu, curryja, šafrana ili papra. U međuvremenu ogulite bademe, narežite ih na prutiće, rasprostrite po tavi i popržite ih u vrućoj pećnici. Dobro ocijeđene jabuke natopite likerom, rumom ili konjakom i nabodite prutićima od badema. Stavite ih na pladanj i poslužite s pjenastim umakom od vina: izmiješajte pjenasto dva žumanjka sa 100 g šećera, 20 g kukuruznog škroba ili škrobnog brašna, miješajte s pola šalice vode dok ne postane glatko, dodajte četvrt litre bijela vina i kuhajte zajedno s pjenastom jajčanom smjesom uz neprestano miješanje na blagoj vatri dok se ne zgusne. Dva bjelanjka istucite u čvrst snijeg i lagano umiješajte u smjesu. Prema ukusu eventualno dodajte rum, arak, konjak i tako dalje. Kriške bijela kruha debelo namažite po sredini maslacem. Na svaku krišku položite plošku sira — prikladni su samo ementaler i edamer. Kriške pecite pet minuta u prethodno vrlo zagrijanoj pećnici dok ne poprime zlatnožutu boju. Poslužite dok su još posve vruće. Dva znaka: donosim foto-kopije. Tri znaka: dolazim s vrećicom pijeska. Nasloni se i lagano prijeđe damastnim ubrusom preko svojih tankih usnica. Kornjača sa šerijem i vrhnjem. Plamen svijeća na stolu odjednom zatreperi. Bastian nečujno uđe i posluži pile u umaku od paprike. Njegovo toplo žuto svjetlo padne na tamnomodri sag, široki staroflamanski stol, udobne drvene stolce s naslonom od lika i veliki staroflamanski kredenc. Pile iznova oduševi direktora Schallenberga. Zaista je lijepo od vas što ste me pozvali. A zapravo ste sa mnom htjeli razgovarati samo o poslu... Uzmite još riže, tu je pred vama. A sada mi recite, gospodine Lievene, o kakvu se to poslu radi? Sve smo iznova sagradili iz ruševina. Da samo znate kakvih imamo neprilika, kakvih kontrola! Kako se moji ljudi ne bi možda dosjetili pa i za sebe otisnuli nekoliko dionica, ha-ha-ha! Gospodine direktore, želio bih kod vas naručiti pedeset velikih araka tog papira s vodenim znakom. Kao vlasniku tvrtke, ne bi vam smjelo biti teško zaobići kontrole. A što ste vi mislili? Direktor Schallenberg složi svoj ubrus, pogleda pomalo žalosno svoj napola pun tanjur i izjavi: — Bojim se da moram otići. Schallenbergovo lice oblije tamno crvenilo. Tiho prozbori: — Što ste rekli? Pa to ste i bili. Kao, na primjer, u svom upitnom arku. Pa i čemu da se toga sjećate? Tada ste upravo nabavili nove dokumente i novo ime. Kao načelnik Vojne uprave za opskrbu zvali ste se Mack. Bili ste načelnik Vojne uprave za opskrbu u Warthegauu. Još uvijek ste na popisu poljske vlade za izručenje. Kao Mack, naravno, ne kao Schallenberg. Direktor Schallenberg svali se na staroflamanski pleteni stolac, prijeđe damastnim ubrusom preko čela i nemoćno izjavi: — Zaista ne znam čemu to uopće slušam. Thomas Lieven uzdahne: — Gledajte, gospodine direktore, i ja imam za sobom vrlo burnu prošlost. Želim je se riješiti. Zato trebam vaš papir. Da ga krivotvorim, predugo bi trajalo. Imam, međutim, pouzdane tiskare... Popijte gutljaj šampanjca, to će vas osvježiti. Znate, gospodine direktore, nakon završetka rata bili su mi dostupni svi tajni dosjei. Ovaj put direktor Schallenberg samo mlitavo podigne ruku. S obzirom na moj tadašnji položaj, mogao sam vas dati uhapsiti. Mislio sam: što time dobivam? Zatvorit će ga, izručiti. Ljudi ove vrsti ne tonu, uvijek se drže na vrhu... Tako sam tada mislio, prema tome i postupio i vidite kako sam dobro uradio. Schallenberg je jedva ustao. Thomas pritisne dva puta dugme zvonca ispod stola. Plamen svijeća ponovno zatreperi kad je sluga Bastian nečujno ušao. Nosio je srebrni poslužavnik a na njemu nekoliko foto-kopija. NSrizničara Reicha o primitku sto tisuća Reichsmaraka koje ste dali kao prilog za SA i SS. Direktor Schallenberg ponovno sjedne. Gospodin direktor je gotov. Je li vam to dovoljno? Kako li se samo zove onaj njemački ilustrirani časopis koji se zanima za takve stvari? Želite štampati lažne dionice. Dospjet ćete u zatvor, a i ja s vama! Upropastit ćete me ako vam dam taj papir! A vi ćete propasti samo ako mi taj papir ne dare, gospodine direktore. Thomas Lieven sjedio je sa svojim slugom Bastianom ispred rasplamsale vatre kamina u velikoj knjižnici. Stotine knjiga svjetlucale su u polumraku crvenim i zlatnim, plavim, žutim i zelenim svjetlom. Tiho se razlijegao drugi klavirski koncert Sergeja Rahmanjinova. Thomas Lieven još je bio u svom besprijekornom smokingu. Bastian raskopča ovratnik na košulji i položi noge na stolac, ali tek pošto je, bacivši iz prikrajka pogled na gazdu, podložio pod njih novine. Pruži Bastianu dionicu i popis. Samo kada je bio siguran da je sasvim sam sa svojim gazdom, obraćao mu se prisnim ti, jer on je bio poznavao Thomasa već sedamnaest godina, a nekoć je bio sve prije negoli sluga. Bastian je bio odan Thomasu odonda otkako ga je bio upoznao u sjedištu jedne marseljske gangsterske šefice. Osim toga, doživio je s Thomasom mnoge pustolovine, što zbližava ljude. Moja prijevara s dionicama bit će elegantna prijevara. Nitko neće — da pokucam o drvo — uopće primjetiti da je to bila prijevara. Svi će biti zadovoljni. Thomas se sanjarski nasmiješi i izvadi svoj zlatni džepni sat na otkucavanje 6. Bio je to sat njegova oca. Taj tanki sat s odskočnim poklopcem pratio je Thomasa kroz sve životne opasnosti, bio je uz njega u svim smionim bjegovima i potjerama. Thomas Lieven je 6 Sat sa specijalnim mehanizmom. Ako se pritisne dugme mehanizam otkucava prošli puni sat i odonda protekle četvrti. Thomas pritisne dugme, poklopac sata odskoči, i ugrađeni otkucajni mehanizam srebrno čistim zvukom označi vrijeme. Bastian reče žalosno: — To mi nikako ne ide u glavu. Dionica daje pravo udjela u velikom poduzeću. Na dospjele kupone dionica isplaćuju se, u stanovitim razmacima, određene dividende, to jest odgovarajući dio dobitka što ga je poduzeće ostvarilo. Brojevi koji su na njima otisnuti nalaze se i na pravim dionicama koje netko posjeduje. Prijevaru će smjesta otkriti. Teška se čelična vrata pomaknu u stranu. U trezoru je bilo gotovine, nekoliko šipki zlata s olovnom jezgrom i šaljivom popratnom pričom i tri kutije optočenih i neoptočenih dragulja. Sasvim sprijeda ležala je hrpa putnica. Thomas reče zamišljeno: — Radi sigurnosti, radije ću putovati u Švicarsku pod nekim tuđim imenom. Da vidimo kakve sve njemačke putnice imamo! Još ga traže u Francuskoj — reče Bastian zamišljeno. Što možemo učiniti za vas? Rukovodilac Odjela za vrijednosne papire zvao se Jules Vermont. Njegov se ured nalazio na prvom katu Švicarske centralne banke u Zürichu. Thomas Lieven, koji se u tom času zvao Wilfried Ott, zapita: — Vi ste Francuz, gospodine? Lice Julesa Vermonta zasja poput sunca. Volio bih da ostanu ovdje u Švicarskoj. Kao što rekoh, na numeriranom tekućem računu, a ne pod mojim imenom... Strašan je taj njemački porez, je li? Nije mu bilo ništa novo da stranci kod njih deponiraju imovinu. U Švicarskoj je 1957. To će vama prištedjeti posao. « Malo kasnije sve je bilo gotovo. U džepu Thomasa Livena ležala je potvrda o pologu Švicarske centralne banke, prema kojoj je gospodin Wilfried Ott iz Düsseldorfa deponirao nove dionice Njemačkih ujedinjenih čeličana u nominalnoj vrijednosti od jednog milijuna zapadnonjemačkih maraka. Svojim sportskim kolima, koja su čak i u Zürichu svraćala na sebe pozornost, odveze se natrag u hotel Baur au Lac. Ondje su ga svi namještenici voljeli. U svim hotelima svijeta gdje je bio gost svi su ga namještenici voljeli. Bilo je to zbog njegove vedre naravi, demokratskih nazora i napojnica. Odveze se dizalom u svoj apartman, pa ode najprije u kupaonicu i vodom otplavi odrezane kupone za 1958. Salon je imao balkon. Thomas sjedne pod šareni suncobran i zadovoljno se zagleda u brodiće što su plovili po svjetlucavoj vodi Züriskog jezera. Zatim zlatnom olovkom napiše na hotelskom papiru oglas: Njemački industrijalac traži, uz visoke kamate i prvorazredno jamstvo, dvogodišnji zajam u Švicarskoj. U obzir dolaze samo ozbiljne ponude s bankovnom dokaznicom. Ovaj se oglas pojavio dva dana kasnije na istaknutom mjestu među oglasima novina Neue Zürcher Zeitung. Navedena je i šifra. U tri dana stiglo je na šifru četrdeset šest ponuda. Ponude je podijelio u četiri skupine. Sedamnaest ponuda poslali su uredi za nekretnine, antikvarnice, draguljari i prodavači automobila, koji, doduše, nisu nudili novac, ali su zato hvalili svoju robu. Deset pisama došlo je od gospode koja, doduše, nisu imala novaca, ali su nudila svoje posredovanje kod druge gospode, koja su navodno njime raspolagala. Jedanaest pisama došlo je, dijelom s fotografijama, a dijelom bez njih, od dama koje, doduše, nisu imale novaca, ali su dijelom sa šarmom, a dijelom bez njega, nudile same sebe. I, konačno, osam pisama stiglo je od ljudi koji su nudili novac. Trideset osam pisama iz prvih triju skupina Thomas Lieven razdere na sitne komadiće. Od preostalih ponuda dvije su pobudile njegov poseban interes zbog svoje apsolutne proturječnosti. Jedno je pismo bilo napisano prilično lošim pisaćim strojem na prilično lošem papiru — prilično lošim njemačkim. Pošiljalac je nudio —... Drugo je pismo bilo pisano rukom, sitnim otmjenim rukopisom. Žućkasti arak najfinijeg pisaćeg papira imao je na sredini gornjeg ruba malu petokraku krunu. Tekst je glasio: Dvorac Montenac, 8. Zamišljeno izvadi iz džepa na prsluku zlatni sat na otkucavanje, pritisne dugine i pusti da se otkucaji srebrno jasno oglase — jedan, dva, tri... Pierre Muerrli, razmišljao je Thomas, sasvim je sigurno vrlo bogat i vrlo škrt čovjek. Kupuje loš papir i piše na starom stroju. Je li grof ili barun? Dvorac Montenac ležao je u veličanstvenom parku na južnoj padini Ziiriškog brda. Zavojit, šljunkom posut put, vodio je do male, žuto obojene palače sa zelenim kapcima. Thomas zaustavi kola pred velebnim prilazom. Ispred Thomasa se iznenada stvori neobično ohol sluga: — Monsieur Ott? Sluga ga odvede u kuću, zatim kroz nekoliko raskošnih prostorija te konačno u raskošnu radnu sobu. Od krhkog pisaćeg stola ustane elegantna mlada žena od svojih 28 godina: kestenjasta kosa padala joj je u mekim uvojcima gotovo do ramena. Velika usta blistala su svijetloružičastim sjajem. U nje su bile kose oči i visoke jagodice. Taje dama imala duge svilenkaste trepavice i baršunastu meku kožu zlaćane boje. Thomasu se stegne srce. Žene kosih očiju i visokih jagodica oduvijek su za nj bile kobne. No upoznaš li ih pobliže, tada kod njih više nema suzdržavanja. « Mlada ga dama pogleda ozbiljno: — Dobar dan, gospodine Ott. Ona sjedne i prekrsti noge. Haljina joj se malo zadigne. »Uza sve još i lijepe duge noge! « — pomisli Thomas. Govorili ste o prvorazrednom jamstvu. Mogu li znati o čemu se radi? »To je ipak malo previše«, pomisli Thomas. Hladno reče: — Smatram da vam ne bih smio time dosađivati. Biste li bili tako ljubazni pa kazali gospodinu de Couvilleu da sam ovdje. On mi je pisao. Zovem se Helena de Couville. Obavljam sve novčane poslove svog ujaka — objasni mlada dama više nego hladno. Thomas, smiješeći se, nagne glavu: — Novoizdane dionice Njemačkih ujedinjenih čeličana deponirane kod Švicarske centralne banke. Nominalna vrijednost jedan milijun. Burzovni tečaj starih dionica dvjesto sedamnaest... »Bože, te hladne oči,«, pomisli Thomas i reče: — Sedamsto pedeset tisuća švicarskih franaka. Vrškom jezika prešla je preko svijetlocrvenih usnica. Trepavice su joj malo za treptale. Pri ovoj burzovnoj vrijednosti dionica? Ispričajte me, molim, na trenutak. Prema svom starom satu na otkucavanje, čekao je osam minuta. Instinkt, stečen u godinama života izvan zakona, govorio mu je: »Ovdje nešto nije u redu! « Vrata se otvoriše, Helena se vrati. S njom se pojavi visok, mršav muškarac suncem opaljena lica, širokih vilica, kratke sijede kose u bijeloj sintetskoj košulji ispod jednorednog, kratkog kaputa. Helena ga predstavi: — Barun Jacques de Couville, moj ujak. Gospoda stisnu ruke jedan drugome. Obuzet sve jačom sumnjom, Thomas je mislio: »Ima šapu kao kauboj, a čeljust kao da neprestano žvače gumu. Ako je on aristokrat francuskog porijekla, progutat ću metlu! « Odluči stoga da sve brzo okonča. Bila mi je čast što sam vas upoznao. Kada je umišljeni sluga donio piće, pokazalo se da je viski zapravo bourbon, a ne scotch. »Sve mi se manje i manje sviđa ovaj Couville«, pomisli Thomas. Prizna da je zapravo mislio na znatno manji zajam: —... Iznenada oholi sluga uđe u sobu i najavi telefonski razgovor, na što se barun i nećakinja povukoše. Thomasa je ova aristokratska obitelj počela već pomalo zabavljati. Kada se barun nakon gotovo deset minuta vratio sam, blijed i sav oznojen, Thomasu se jadan čovjek gotovo smilio. Ipak se naglo oprosti i ode. U predvorju sretne Helenu. Osjeti njezin parfem i miris njezine kože te nastavi: — Bio bih sretan ako biste večeras htjeli večerati sa mnom u Baur de Lacu ili gdje god vi odredite. « Posrednik dođe u hotel. Bio je to zdepast čovjek crvena lica i brzih odluka! Već sutradan sastavili su pred bilježnikom ugovor: »Gospodin Ott iz Düsseldorfa obavezuje se da će platiti osam posto kamata na zajam od tričetvrt milijuna franaka. Zajam će vratiti najkasnije do ponoći 9. Gospodin Pierre Muerrli, posrednik za kupnju i prodaju nekretnina, obavezuje se da će do toga roka ostaviti nedirnut polog dionica koje mu je gospodin Ott doznačio kao jamstvo. Ako se, međutim, ovaj zajam ne vrati do ugovorenog roka, gospodim Muerrli može slobodno raspolagati spomenutim vrijednosnim papirima. « S ugovorom u džepu, Thomas i Muerrli odvezli su se u Centralnu banku. Tamo su im potvrdili valjanost isprave o pologu. U posredničkom uredu Pierrea Muerrlija Thomas zatim primi gotovinski ček na 717850 švicarskih franaka. Toliko je iznosio zajam nakon odbitka svih troškova i osam posto kamata za dvije godine. Tako je Thomas, tako reći u tren oka, nabavio 717850 švicarskih franaka! Dvije je godine mogao, a to je i namjeravao, s tim kapitalom poslovati, vratiti ga u svibnju 1959. Svi će zaraditi, nitko neće biti oštećen, dapače, nitko neće nikada uopće niti primijetiti kakva je to bila igra. Eto kako lako nešto krene, ako krene... Kad je Thomas Lieven, alias Wilfried Ott, nekoliko sati kasnije ušao u predvorje svog hotela, opazio je Helenu de Couville kako sjedi u naslonjaču. Beskrajno polagano Helena podigne pogled sa svog modnog časopisa i s beskrajnom dosadom izusti: — O, dobar dan. Tog je svježeg dana nosila smeđu kockastu haljinu i kratki kaputić od prave kanadske vidre. U hotelskom predvorju nije bilo muškarca koji se ne bi neprestano za njom ogledavao. Thomas reče: — Malo ste zakasnili, ali vrlo sam sretan što ste ipak došli. Thomas upita: — Ako ne možete danas, onda možda sutra ujutro na aperitiv? Thomas sklopi ruke: — Kakva li slučaja! Znate li da i ja sutra putujem na rivijeru? Doći ću po vas. Evo dolazi moja prijateljica. Sutradan u jedanaest sati i sedam minuta provezla se Helena de Couville u malim sportskim kolima kroz vrata parka dvorca Montenaca — pokraj Thomasa. On se nakloni, ona pogleda u stranu. Do Grenoblea ne dogodi se ništa spomena vrijedno. Malo iza Grenoblea Helenina kola stanu. On zaustavi kola pokraj nje. On pregleda motor, no ne nađe nikakav kvar. Helena je uto već otišla u obližnju kuću da telefonski dozove mehaničara. Ovaj ubrzo dođe i izjavi da se pokvarila pumpa za benzin. Kola će morati odvući, a popravak će potrajati najmanje dva dana. Thomas je bio uvjeren da mehaničar laže, kako bi mogao ispostaviti visok račun; no bio je sretan što se namjerio na lašca. Pozove Helenu da nastavi putovanje njegovim kolima. Njezinu su prtljagu pretovarili. Lažac je potajno dobio od Thomasa gospodsku napojnicu. Slijedećih sto kilometara Helena ne izusti ni riječi. Kada je Thomas kihnuo, ona reče: »Na zdravlje! « Nakon idućih sto kilometara obavijesti ga da će se u Monte Carlu sastati sa svojim zaručnikom. U Monte Carlu odvede Helenu, po njezinoj želji, u Hotel de Paris. Ondje ju je čekala vijest da joj je zaručnika nešto zadržalo u Parizu pa nije mogao doći. Zar ne uviđate da je providnost umiješala svoje prste u ovo? Mlada se dama odjednom morala nasmijati. Dva su dana ostali u Monte Carlu, a zatim se odvezli u Cannes. Odsjeli su u hotelu Carlton. Thomas je ovdje proveo nekoliko lijepih dana. Odvezao se s Helenom u Nizzu, St-Rafael, St-Maxim i StTropez. Plivao je s njom u moru. Unajmio je motorni čamac i skijao se s njom po vodi. Ležao je pokraj nje na plaži. Helena se smijala istim stvarima kojima i on, prijala su joj ista jela, voljela je iste knjige, iste slike. Nakon sedam divnih dana kada je postala njegovom ljubavnicom ustanovio je da se zaista razumiju na svakom području. I tada se dogodilo: prvog sata osmog dana... Vlažnih, sjajnih očiju ležala je Helena de Couville na krevetu njihove spavaće sobe. Thomas je sjedio kraj nje. On joj je milovao kosu, dok je u sobu iz daljine dopirala blaga glazba. Gorjela je samo mala svjetiljka. Helena se protegne uzdahnuvši: — Ah, Will, tako sam sretna... I ponovno se u njezinim kosim očima pojavi taj čudan zamišljen pogled, koji Thomas sebi nije mogao objasniti. Divlje i žestoko jecala je u jastuke: — Lagala sam ti. Ja sam zla — ah, ja sam tako zla! Pustio je da neko vrijeme rida, zatim suzdržljivo reče: — Ako se radi o tvom zaručniku... Ona se opet baci na leđa i povikne: — Glupost, kakav zaručnik! On osjeti kako mu ledena šaka klizi niz leđa. Pa ti se tako i zoveš, ljubljeni moj jadni Thomase Lievene... Ah, zašto sam te morala sresti? Nikad još nisam bila tako zaljubljena... Thomas niti ne primijeti da mu se žar cigarete primiče sve bliže vršcima prstiju. Naposljetku duboko uzdahne: — Bože moj, počinje li opet sve iznova? Helena protisne tragičnim glasom: — Nisam ti htjela reći... Nisam ti smjela reći... Inače bih se ugušila... Naši su ljudi u Njemačkoj javili da pripremaš velik pothvat. Zatim si došao u Zürich. Kad se pojavio tvoj oglas, dobili smo punomoć da ti ponudimo zajam do sto tisuća franaka... Ali već bismo ga nekako dokučili. A onda bismo te imali u šaci. FBI te želi pošto-poto pridobiti. Sasvim su ludi za tobom. Sada je ponovno plakala, a Thomas joj je brisao suze. Najavili smo tada hitan razgovor s Washingtonom! Samo da znaš što su nam svašta izdijelili. To ne žele riskirati! I onda su mene natjerali na tebe... Sve je bilo lažno. A ja, budala, dao sam mu još i napojnicu. A sada — sada sam se zaljubila u tebe, i znam da će te oni uništiti, ne budeš li htio raditi za nas. Jer znaš, sve ovo već mi se jednom dogodilo... Ostavi Helenu, koja je jecala, pa prođe kroz salon u svoju spavaonicu. Ondje je sjeo uz prozor i dugo gledao u noć. Zatim dohvati telefonsku slušalicu, počeka da se javi centrala i reče: — Spojite me sa šefom kuhinje... Poslije pet minuta zazvoni telefon. Thomas podigne slušalicu: — Gaston? Upravo sam doživio težak udarac sudbine. Trebam nešto lagano, stimulativno. Pripremite koktel od rajčica i nekoliko valjušaka od sardina... »Ne mogu im, dakle, uteći«, pomisli. »I sada me, 1957. Činilo se kao da iz baršunaste tame izranjaju muškarci i žene njegove prošlosti, da prilaze, da silaze; blještave ljepotice, poput leda hladne obavještajke, moćni ljudi koncerna, prepredeni trgovci, ubojice bez skrupula, šefovi bandi, vođe bitaka. Prikaže mu se čitav njegov protekli život, taj divlji, pustolovni život, koji se sada, evo, okrenuo za čitav krug od onog toplog svibanjskog dana 1939. Iz automobila je izašao elegantan muškarac. Njegova suncem opaljena koža, neusiljen način kretanja, vesele kovrčice tamne kose čudno su odudarali od strogo uredne odjeće. Taj je gospodin nosio crnosive prugaste hlače oštro izglačanih bridova, dvoredan kratak crni kaput, crn prsluk sa zlatnim satnim lancem, bijelu košulju s visokim, krutim ovratnikom i biserno sivu kravatu. Prije no što je zalupio automobilskim vratima, mladi je gospodin još jednom posegnuo rukom u kola, odakle je izvukao krut crni šešir, kišobran i dvoje novine: Times i na ružičastom papiru tiskani Financial Times. Svoju munjevitu karijeru mogao je zahvaliti svojoj inteligenciji, vještini da ostavlja ozbiljan dojam i sposobnosti da usporedno živi na dva sasvim različita kolosijeka. Thomas Lieven bio je krajnje korektan na burzi. No izvan tih svetih prostorija bio je neodoljiv osvajač žena. Nitko nije niti slutio, a najmanje oni kojih se to u stanovito vrijeme upravo izravno ticalo, da on — ako je odmoren — može kao od šale svladati i do četiri prijateljice istodobno, jer je bio jednako i diskretan, i krepak. Thomas Lieven znao se ponašati kruto, kruće i od najhladnijeg gentlemana iz Cityja — međutim jednom tjedno, a da to nitko nije znao, vrtio se u plesnom ritmu najbučnijeg kluba Sohoa, a dvaput tjedno potajno je učio džiju-džicu. Thomas Lieven je ljubio život, a činilo se da i život voli njega. Sve mu je polazilo za rukom, samo ako bi vješto prikrio činjenicu da je još tako mlad... Marlock, njegov stariji ortak, stajao je u šalterskoj dvorani banke kad je Thomas Lieven unišao, dignuvši dostojanstveno svoj polucilindar. Visoki i mršavi Marlock bio je od njega stariji petnaest godina. Marlockove su vodenosvijetle oči, na ne baš simpatičan način, izmicale svakom tko je u njih htio pogledati. Šestorica službenika za pisaćim stolovima pozdrave ozbiljno kao i Thomas. Thomas pristupi ortaku i pogleda bilješke. Marlockove su ruke malo podrhtavale. Sumnjičavi bi rekli da su to tipične ruke varalice. Ali u to doba nepovjerenje još nije bilo ušlo u vedru dušu Thomasa Lievena. Marlock nervozno upita: — Kada letite u Bruxelles? Pogledajte samo kako su vrijednosti nestalne! Posljedica tog prokletog nacističkog Čeličnog pakta! Već ste pročitali novine? Rado je govorio dakako; zvučalo je dostojanstvenije nego obično da. Taj je savez nazvan Čeličnim paktom. Kroz mračnu, starinsku prostoriju sa šalterima Thomas prođe u svoj mračni, starinski, privatni ured. Mršavi ga je Marlock slijedio, pa se spustio ujedan od kožnatih naslonjača što su stajali ispred visokog pisaćeg stola. Dvojica muškaraca najprije rasprave koje bi vrijednosne papire Thomas trebao na Kontinentu kupiti a koje prodati. Marlock c£ Lieven imali su podružnicu u Bruxellesu. Thomas Lieven je osim toga posjedovao i dio male privatne banke u Parizu. Nakon obavljenih poslovnih razgovora Robert E. Marlock prekine svoju dugogodišnju naviku: pogleda svom mladom ortaku otvoreno u oči. Thomas se dobro sjećao Lucie. Lijepa plavokosa djevojka iz Kölna godinama je živjela u Londonu kao Marlockova prijateljica. Tada se moralo dogoditi nešto ozbiljno — nitko nije točno znao reći što — jer Lucie Brenner se navrat-nanos vratila u Njemačku. A što sami ne odete? Pa i vi ste Nijemac... Marlock reče: — Volio bih otići u Njemačku, ali međunarodna situacija... A u svoje sam vrijeme i jako uvrijedio Lucie, kažem vam to sasvim pošteno... Postojala je tada još i jedna druga žena. Lucie je imala potpuno pravo što me napustila. Recite joj da je molim neka mi oprosti. Njegov je glas sada bio prožet ganućem koje ispunjava glasove političara dok govore o svojoj čežnji za mirom. Na hotelu Dóm vijorile su velike zastave s kukastim križevima. Posvuda po gradu lepršale su zastave s kukastim križevima. Slavio se Čelični pakt. Thomas je vidio mnogo uniformi. U sobi na pisaćem stolu stajala je Fiihrerova slika. Thomas nasloni na nju svoju povratnu avionsku kartu. Zatim se obuče i nazove Lucie Brenner. Kad je na drugom kraju žice podignuta slušalica, začulo se sumnjivo pucketanje, Thomas ga, međutim, nije zamijetio. I ponovno je, evo, začuo taj hrapavi, uzbudljivi, promukli glas, kojeg se tako dobro sjećao. Upravo sam stigao u Köln... Ponovno pucketanje na liniji, doduše, nije čuo, ali zato njezin prigušen krik. Smiješeći se šarmantno, upita: — Je li to uzvik radosti? U slušalici je opet škljocnulo. Marlock me zamolio da vam izručim njegovu želju da mu oprostite. Smijem li doći k vama? Pa vi i ne znate što se ovdje zbiva! Njegov se sportski duh probudio. Taksi doveze Thomasa — naravno s polucilindrom i brižljivo smotanim kišobranom — u Lindenthal. Ondje je na drugom katu jedne vile uz Beethovenov park stanovala Lucie Brenner. S druge strane začu se mukli šapat. Djevojački glas, muški glasovi. Thomasa to začudi, ali ne previše. Jer nepovjerenje još nije ispunjavalo njegovu dušu. Vrata se otvore; pojavi se Lucie Brenner. Na sebi je imala jutarnju haljinu i očito malo što ispod nje. Bila je neobično uzbuđena. Prepoznavši Thomasa, protisne: — Luđače! Zatim se sve zbilo vrlo brzo. Iza Lucie pokažu se dva muškarca. Nosili su kožnate ogrtače i izgledali poput mesara. Jedan mesar grubo odgurne Lucie u stranu, drugi zgrabi Thomasa za revere. Zaboravilo se na samosvladavanje, mir i susprezanje! Thomas zgrabi objema rukama mesarevu šaku, pa se okrene elegantnim, plesnim pokretom. Krajnje zaprepašteni mesar visio je odjednom iznad desnog boka Thomasa Lievena. Naš se prijatelj tada naglo nakloni. Mesar zaurla, prošiša zrakom i s treskom završi na podu predsoblja. Tamo ostane ležati, grčeći se od boli. »Moja poduka iz džiju-džice se isplaćuje«, pomisli Thomas. Drugi mesar uzmakne i zamuca: — Ma-ma ne-nemojte, gospodine. Samo se budala bori nenaoružana protiv mesara s pištoljem. Thomas Lieven je volio svoj londonski klub, a i klub je volio njega. S čašama viskija u rukama, lulama u ustima, sjedeći uz rasplamsalu vatru kamina, članovi kluba bi četvrtkom uvečer slušali lude priče što bi ih redom jedan drugome pričali. »Kad se ovaj put vratim«, pomisli Thomas, »imat ću za njih priču koja baš i neće biti tako loša. « Ne, ova priča zaista nije bila loša, a bit će još i bolja. Samo — kad li će je Thomas smjeti ispričati u klubu, kad li opet vidjeti svoj klub? Bio je još sasvim dobre volje dok je tog svibanjskog dana 1939. »Sve je to samo nesporazum«, mislio je, »za pola sata bit ću opet na slobodi... « Komesar koji je primio Thomasa zvao se Hafner: debeo muškarac, lukavih svinjskih očiju. Neprestano je čistio nokte, uzimajući uvijek novu čačkalicu. Što hoćete od mene? Otkako se ta Lucie Brenner vratila iz Londona, dao sam je nadzirati. Mislio sam: već će opet jedan od vas, drskih pasa, iskrsnuti ovdje. Onda ćete začepiti tu jezičavu gubicu. »Baš sam radoznao«, pomisli Thomas i stane listati po opsežnom spisu. Nakon nekog vremena morao se nasmijati. Zatim su ovlastili jednog švicarskog građanina, posluživši se njime kao firmom, da kupi u Njemačkoj nekoliko slika takozvane izopačene umjetnosti, koje su u Njemačkoj bile, potpuno bezvrijedne, ali su zato to više vrijedile vani. Nacističke su vlasti vrlo rado dopustile izvoz tih slika. U prvom redu riješili su se nepoželjne umjetnosti, a kao drugo dobili su devize koje su im bile prijeko potrebne za naoružanje. Proučavajući dokumente, Thomas Lieven je razmišljao: »Ja ovu fantastičnu lukavštinu nisam izveo. Znači, to je mogao učiniti jedino Marlock. Znao je da ga Nijemci traže, da nadziru Lucie Brenner, da će mene uhapsiti i da mi ni riječi neće vjerovati. Tako me se oslobodio, i banka je sada samo njegova. O bože na nebesima... « — Tako — zadovoljno će komesar Hafner — sada je velika klepetava gubica napokon zašutjela, je li? »Prokletstvo, što da radim«, razmišljao je Thomas. Ne baš osobita, ali ipak... Hafnerove svinjske oči zažmiriše: — As kim želite govoriti? »Moram ići na sve ili ništa«, pomisli Thomas, »preostaje mi još samo bijeg, ali prema naprijed. « — S barunom von Wiedelom. Thomas poviče: — Kako? Njegova ekselencija Bodo barun von Wiedel, poslanik za specijalne svrhe u Ministarstvu vanjskih poslova! A vi još nikada niste čuli za njega, što? Njegove su prosječne mušterije bili zastrašeni građani. S uhapšenicima koji su urlali, vikali i poznavali budže nije se još snalazio. Thomas je i dalje bjesnio: — Barun je moj najbolji prijatelj! Mnogo starijeg Wiedela upoznao je Thomas 1929. Wiedel je uveo Thomasa u plemićke krugove. Thomas je plaćao mjenice za koje barun nije imao pokriće. Zbližili su se i prijateljevali sve do onog dana kad je Wiedel pristupio nacionalsocijalističkoj stranci. Tada se Thomas, nakon bučne svađe odvojio od njega. »Samo ako Wiedel ima dobro pamćenje? « pitao se Thomas i dalje vičući: — Ako mi smjesta ne uspostavite vezu, možete sutra potražiti drugo namještenje! Telefonistica je morala ispaštati. Komesar Hafner naglo trgne slušalicu, pa se i on izdere: — AA Berlin! Malo hitrije, nespretna curo! »Sjajno, upravo fantastično«, pomisli Thomas čuvši glas svog nekadašnjeg klupskog prijatelja. Thomas Lieven, sjećaš li me se još? Dakle, to je iznenađenje! Thomas sklopi oči zbog strahote ovog nesporazuma. Barunov glas i dalje je veselo bučio: — Smiješno, tek mi je nedavno Ribbentrop ili Schacht pričao da imaš banku u Londonu. Puknut ću od smijeha! Uvidio si, dakle, kako sam onda imao pravo? Moram li reći: »Komesare«? Ne radim kod Gestapoa. Na ovo u Berlinu zavlada muk. Hafner zadovoljno zamljacka, te pritisnuvši drugu slušalicu ramenom na uho, nastavi čistiti nokat na lijevom palcu. Što — što ti predbacuju? Thomas mu ispriča zbog čega ga optužuju. Ja se u to nipošto ne mogu miješati. Živimo u pravnoj državi. Ako si zaista nedužan, to će se i dokazati. Želim ti svako dobro! U njoj je Thomas proveo ostatak dana i noć. Mozak mu je grozničavo radio. Mora negdje postojati izlaz, mora, mora. No nije ga nalazio... Ušavši u Hafnerovu sobu, ugleda pokraj komesara nekog majora Wehrmachta, blijeda zabrinuta čovjeka. Hafner je izgledao ljutito. Činilo se kao da se upravo s nekim svađao. Prema naređenju, ostavljam vas s njim nasamo — reče gestapovac ljutito i nestane. Oficir stisne Thomasu ruku: — Major Loos iz Okružne komande Köln. Nazvao me barun von Wiedel. Treba da se pobrinem za vas. Vaš ortak vas je prevario, to mi je potpuno jasno. Thomas reče odahnuvši: — Veseli me što ste se u to uvjerili, gospodine majore. Mogu li, dakle, otići? Pa vi idete u zatvor! Ne, ne, vaš je ortak sve to vrlo dobro smislio. Tečno govorite engleski i francuski. Sve se to danas traži. Mogu vas odavle izvući jedino ako ste spremni da radite za vojnu obavještajnu službu. Uostalom — mi i dobro plaćamo. Major Fritz Loos bio je prvi pripadnik neke obavještajne službe kojega je Thomas uopće susreo. Bezbrojni drugi trebali su ga tek slijediti: Englezi, Francuzi, Poljaci, Španjolci, Amerikanci i Rusi. Svi su djelovali žalosno, mrzovoljno, razočarano. Svi su vjerojatno bili izbačeni iz svoje životne kolotečine. Svi su izgledali bolesno. Zapravo su bili plašljivi, pa su se stoga neprestano okruživali smiješnim atributima svoje moći, svojih tajni, svog zastrašivanja. Neprekidno su glumili, a svi su patili od dubokog osjećaja manje vrijednosti. « Thomas Lieven sve je to znao one lijepe svibanjske noći 1957. U ono ga je vrijeme prijedlog majora Loosa da radi za njemački Abwehr upravo oduševio. »Tako ću se najprije izvući iz te svinjarije«, mislio je, a nije niti slutio kako je već duboko u nju utonuo. Stjuardesa požuri onamo: — Da vam možda nije dobro, gospodine? Sjetio se razočaranog lica upravitelja ureda za pohranu stvari u glavnom stanu Gestapoa u Kölnu dok mu je ovaj vraćao stvari. Taj se čovjek jedva odvojio od njegova zlatnog sata na otkucavanje. Thomas izvadi dragi predmet te nježno pogladi krhki poklopac. Pri tom otkrije još malo tiskarskog crnila pod noktom kažiprsta. Ponovno se morao nasmijati pri pomisli da su sada i njegovi otisci prstiju u jednoj tajnoj kartoteci, a slika na osobnom kartonu. Stanoviti gospodin, imenom John Smythe systh , doći će prekosutra u njegovu kuću da pregleda plinsku peć u kupaonici. Major Loos je naglasio da se gospodinu Smytheu mora bezuvjetno pokoravati. »Gospodin Smythe sys th začudit će se«, pomisli Thomas. »Ako se zaista pojavi, izbacit ću ga! « Avion se počeo spuštati. Uzevši kurs prema jugozapadu, usmjeri se preko Temze, prema aerodromu Croydon. Thomas spremi sat i protrlja ruke. Aah — opet u Engleskoj! Sada još samo skok u bentley! Hm, a onda, jasno i Marlock. Thomasova je sreća što se vraća kući bila tako golema da mu je bijes već napola splasnuo. Mora li se doista razići s Marlockom? Možda ipak postoji prihvatljivo objašnjenje. Možda je Marlock imao briga. U svakom slučaju valja ga najprije saslušati... Od ovih njegovih razmišljanja prošlo je sedam minuta, i naš je prijatelj veselo sišao iz aviona preko primaknutih stepenica na prostor, mokar od kiše, ispred četverokatne aerodromske zgrade... Zviždeći ispod svog kišobrana, prilazio je putničkom ulazu. Tamo su bila dva prolaza odvojena užetima. Iznad desnoga pisalo je: British Subjects, 7 a iznad lijevoga Foreigners 8. Još uvijek zviždeći, Thomas krene lijevo i pristupi visokom pultu, iza kojeg je stajao Immigration Officer 9. Činovnik, postariji čovjek s brkovima kao u morža, požutjelim od nikotina, prihvati njemačku putnicu koju mu je Thomas pružio uz ljubezan osmijeh. Nakon listanja po pasošu činovnik svrne pogled na Thomasa. Molim, slijedite me, dva gospodina vas čekaju. Kada je Thomas ušao u malen ured, oba gospodina ustanu. »Na koga me samo podsjećaju ta dvojica? « razmišljao je Thomas. Sada je već bio ljutit, vrlo ljutit. Morao se jako svladavati da bi ostao barem donekle učtiv: — Gospodo, što to znači? Već sedam godina živim u ovoj zemlji. Čovjek po imenu Lovejoy podigne uvis novine i pokaže natpis koji se protezao preko tri stupca: LONDONSKI BANKAR UHAPŠEN U KÖLNU! To je bilo prekjučer. Nijemci su me pustili na slobodu! Zatim će Morris s onom već klasičnom nadmoćnosti: — Mi smo od Secret Servicea, mister Lievene. Dobili smo informacije iz Kölna. Nema nikakva smisla da nam lažete. »Sada znam na koga me podsjećaju ova dvojica«, Thomas se odjednom sjeti. »Na blijedog majora Loosa! « Bijesno reče: — Utoliko bolje, gospodo, ako ste od Secret Servicea. Tada će vas, naravno, zanimati: Gestapo me pustio samo zato jer sam pristao da radim za Abwehr. Thomas postane nestrpljiv: — Govorim istinu. Njemački me Abwehr ucijenio. Ne osjećam da me moje obećanje obavezuje. Želim ovdje živjeti u miru! Službeno ste protjerani, kao i svaki stranac ako dođe u sukob sa zakonom. Moj me ortak prevario. Pustite me barem k njemu! Tada ćete vidjeti da govorim istinu! Morris i Lovejoy značajno se pogledaju. Lovejoy reče: — Ne možete razgovarati sa svojim ortakom, mister Lievene. Priča se daje otputovao u Škotsku. Nitko točno ne zna kamo. Pustili su me na slobodu samo da bih u Engleskoj špijunirao! Oba se gospodina ponovno pogledaju. Thomas je znao da sada još nešto slijedi. I smjesta je uslijedilo. Morris će hladno i bez uvijanja: — Kako se meni čini, za vas postoji još samo jedan izlaz, mister Lievene: radite za nas! Nitko živ neće mi vjerovati. « — Zaigrajte s nama protiv Njemaca, pa ćemo vas pustiti u zemlju i pomoći vam protiv Marlocka. Thomasa spopadne grčevit smijeh. Zatim se uozbilji, popravi prsluk i kravatu, te se uspravi u svoj svojoj veličini. Trenutak zbunjenosti i potištenosti je prošao. Shvatio je da je smatrao velikom šalom nešto što vjerojatno i nije bilo baš tako šaljivo. Sada se morao boriti. Čovjek ne može tako lako dopustiti da mu razore život. Thomas reče: — Odbijam vašu ponudu, gospodo. Uz pomoć najboljeg francuskog advokata povest ću proces protiv svog ortaka — i protiv britanske vlade. Ne vjerujem da je čitav svijet ludnica! Godinu dana kasnije počeo je u to vjerovati. A nakon osamaest godina, dok je jedne noći u luksuznom hotelu u Cannesu razmišljao o svom životu, bio je u to već uvjeren. Čitav je svijet ludnica; to mu se učinilo jedinom temeljnom istinom za koju se u ovom stoljeću ludila moglo, a i moralo, uhvatiti. Za desert možda Coupe Jacques? Stari, sjedokosi konobar Émile promatrao je gosta s osmijehom i simpatijom. Poznavao je Thomasa Lievena već godinama. Kraj mladog gospodina sjedila je lijepa djevojka, sjajne crne kose, dugoljasta lica i veselih očiju kao u lutke. Ta se mlada dama zvala Mimi Chambert. Bili smo u kazalištu. Shakespeare sa Jeanom Louisom Barraultom... Lokal je bio dugačka, tamna prostorija, staromodno uređena, ali vrlo ugodna. Mnogo manje staromodno izgledala je mlada dama. Njezina bijela, svilena haljina bila je duboko dekoltirana i postrance tijesno nabrana. Uz ovaj meni Thomas Lieven postaje obavještajcem repova, svu lupinu istucajte u mužaru, ne presitno, pa miješajte nad vatrom s 12 dkg maslaca tako dugo dok ne počne bujati i ne postane crveno. U smjesu umutite veliku žlicu brašna, prelijte Skuhajte dobar goveđi bujon. Za četiri osobe uzmite tuce povećih rakova, kuhajte ih četvrt sata u ključaloj vodi. Kratko prije posluživanja pustite da juha još jednom zakipi, te stavite u nju račje repove. Juha ne smije biti pregusta, što uopće treba izbjegavati kod svih juha. Tanke kriške bijela kruha provucite kroz mlijeko, na njih složite, usklađene s veličinom kriški, narezane i u mlijeku namočene ploške sušena lososa i pokrijte ih opet kriškama bijelog kruha provučenim kroz mlijeko. Gornju stranu hljepčića pospite ribanim sirom, pokrijte komadićima maslaca i na zamašćenoj limenoj tavi popecite u pećnici. Bubrežnjak sa Topli hljepčići s lososom Na vrućoj masti naglo s obje strane popržite odreske bubrežnjaka i prelijte ih ovako priređenim jelom te glavicu luka I zakuhajte je u četvrt litre bijela vina. Umiješajte tri žumanjka, jednu veliku žlicu maslaca, sok od polovice limuna, posolite i popaprite. Dolijevajte još vina i tucite smjesu nad vatrom na pari dok se ne zgusne. U međuvremenu pripremite zapršku od velike žlice maslaca, velike žilice brašna, pola litre juhe, kojoj dodajte šampinjone i umak, pa sve još jednom ostavite da zakuha. Thomas ju je poznavao već dvije godine. Osmijehne se prema Mirni i duboko udahne: — Ah Pariz! Jedini grad u kojem se još može živjeti, mon petit chou. Noćas si bio vrlo nemiran... Govorio si ispremiješano na tri jezika, razumjela sam samo francuski... Zar nešto nije u redu s tvojim pasošem? U Parizu su sada toliki Nijemci koji imaju neprilike s pasošima... On ganuto poljubi vrhove njezinih prstiju. Dogodilo mi se nešto glupo. Obrok sladoleda od vanilije prekrijte tučenim, slatkim vrhnjem. Na to stavite voćnu salatu svježu ili iz konzerve , 1 Mlade lučice. Tada sve prekrijte slojem sladoleda od jagoda i ukrasite tučenim slatkim vrhnjem i kandiranim trešnjama. A to kratko vrijeme, što će im trebati da mi se ispričaju, želim se kod tebe odmarati. Konobar priđe k stolu. Thomas bezazleno digne pogled. Na ulazu, u ne sasvim čistim kišnim ogrtačima, stajala su dva muškarca zbunjeno pozdravljajući. Priđe ulazu: — Gospodo, što mogu učiniti za vas? Oba se muškarca u zgužvanim kišnim ogrtačima naklone. Jedan od njih reče: — Monsieur, već smo bili u stanu mademoiselle Chambert. Službenici smo kriminalističke policije. Žalimo, ali vas moramo uhapsiti. Zapravo se želio nasmijati... »Mora se, dakle, nastavlja«, pomisli Thomas. Ljubezno reče: — Gospodo, Francuzi ste. Znate koliki je grijeh ometati dobro jelo. Smijem li vas zamoliti da počekate s mojim hapšenjem dok ne pojedem? Čovjek nestane u govornici i brzo se vrati. Šef ima jednu molbu. Tko je, ako smijem pitati, vaš šef? Oba mu službenika to kažu. Thomas se vrati stolu i zovne starog konobara: — Émile, očekujem jednog gosta. Donesite, molim, još jednu prostirku. I sasvim suprotno svojoj navici, izusti samo tu jednu jedinu riječ. Pokazalo se da je pukovnik Jules Siméon simpatičan gospodin. Sa svojim njegovanim brkom, rimskim nosom i duhovitim ironičnim očima podsjećao je na glumca Adolpha Menjoua, mada je bio viši od njega. Siméon pozdravi Thomasa s mnogo poštovanja, a Mimi kao svoju staru znanicu. Našeg prijatelja ovo malo uznemiri. Siméonovo tamnoplavo odijelo potjecalo je bez sumnje od prvorazrednog krojača, ali se već malo sjajilo na laktovima i leđima. Pukovnik je nosio zlatnu iglu za kravatu s biserom i malu zlatnu dugmad za manšete, međutim pete njegovih cipela bile su izgažene. Uz juhu i predjelo pričali su o Parizu. Uz bubrežnjak pukovnik Siméon postane precizan: — Monsieur Lieven, oprostite što vas usred noći, i još k tome pri jelu, smetamo. Izvrsni su ovi prhki pommes chipsi, ne čini vam se? Primio sam naređenje s visokog mjesta. Tražimo vas već čitav dan. Odjednom se Thomasu učini da iz daljine do njega dopire glas Jeana Louisa Barraulta, koji je te večeri u Shakespeareovu djelu igrao Rikarda III. Nejasno je čuo jedan stih, samo ga još nije razumio. To ovdje zaista umiju. Trik leži u tome da krumpir valja staviti dva puta u ulje. Ah da, ta francuska kuhinja... Thomas položi dlan na Miminu ruku. »Taj mi se pukovnik sve više sviđa«, pomisli Thomas. Pukovnik reče: — Ali vi niste u Parizu samo zbog dobre kuhinje. I mi imamo ljude u Kölnu i Londonu. Znamo što ste kod poštovanog majora Loosa — zar ga još uvijek muči žuč? Thomasu se opet učini da čuje glas Jeana Louisa Barraulta, opet pomisli da razabire stih besmrtnog Shakespearea, ali ga još uvijek nije mogao razumjeti. Ali zašto se Mimi osmjehuje? Zašto se tako slatko smiješi? Moram vas protjerati, monsieur Lievene; preopasni ste za moju siromašnu, ugroženu zemlju. Još ove noći otpremit ćemo vas do granice. I nikada više ne smijete stupiti na francusko tlo... Thomas se počne smijati. I prvi put otkako se poznaju ne pridruži se odmah njegovu smijehu. Tada se i on prestane smijati. »Tako pijan još nisam! Tiho izusti: — Vi mi nudite da radim za francusku obavještajnu službu u prisutnosti mademoiselle Chambert? Thomas odjednom u svojim ušima jasno razabere glas, što ga je već dugo mučio, glas Jeana Louisa Barraulta i sada shvati riječi kralja Rikarda III: Pa jer ne mogu poput ljubavnika Slatkim razgovorom tratit lijepe dane Voljan sam da nitkovom postanem... Thomas pogleda Mimi, tu slatku, nježnu Mimi. Pogleda pukovnika, tog čovjeka fina ponašanja. »Za mene, dakle, nema drugog izlaza«, pomisli Thomas Lieven. »Stvorio sam pogrešnu sliku o ovom svijetu. Moram promijeniti svoj život, i to smjesta, ne želim li se utopiti u ovoj bujici ludila! Mimin mu glas zazvoni pokraj uha: — Ah chéri, budi zlatan i priključi nam se. Život će nam biti tako lijep! Siméonov glas dopre mu do uha: — Monsieur, jeste li se odlučili? Glas glumca Jeana Louisa Barraulta zabruji mu u ušima: —... A sada još i Deuxiéme Bureau. Sve za devedeset šest sati. »Još prije četiri dana,« razmišljao je Thomas, »živio sam u Londonu kao poštovan građanin i uspješan bankar. Kome to uopće mogu ispričati? Tko će mi u klubu sve ovo povjerovati? « Thomas Lieven prođe svojom uskom, finom rukom kroz kratko podšišanu crnu kosu i reče: — Moj se položaj čini bezizlaznim, ali ne i ozbiljnim. S ugodnim osjećajem sitosti sjedim na ruševinama moje građanske egzistencije. Voila, evo povijesnog trenutka. Mimi nježno poljubi svog prijatelja. Čim ga dobijem, želim opet živjeti u Londonu. Je li to jasno? Ona je čarobna žena. Mimi i Siméon nato progovore u isti čas: — Dajem vam svoju časnu oficirsku riječ. Zatim zašute, pa se nasmiju. Mimi se privine uz Thomasa. Uistinu je bila zaljubljena u tog muškarca koji je djelovao tako ozbiljno, a istodobno se znao vladati tako neozbiljno, koji je izgledao kao prototip svih britanskih gentlemena-bankara, a pri tom bio privlačniji i duhovitiji od svih muškaraca koje je Mimi znala — a poznavala ih je svu silu. Gospodine pukovniče, prema vašim riječima, mogu se znači, smatrati financijskim savjetnikom francuske obavještajne službe? Dobit ćete posebne zadatke. Usprkos tome što sam još prilično mlad, imam određena čvrsta načela. Ako bi se ona kosila s mojom novom djelatnošću, tada vas molim da me ipak radije protjerate. Ovo će vam se možda učiniti nerazumljivim, ali ja neću pucati na ljude. Nikog ne želim zastrašivati, nikog hapsiti, niti ikoga mučiti. Računamo samo s vašom pameti. Émile im donese šampanjac. Ispiju, a zatim će pukovnik: — Moram, dakako, od vas zahtijevati da pohađate tečaj za izobrazbu tajnih agenata. To traži naš pravilnik! Naučit ćete mnogo lukavih trikova, o kojima još ništa ne znate. Nastojat ću da vas što prije smjestim ujedan od naših posebnih logora. Nosili su jeftina konfekcijska odijela s iznošenim hlačama. Bila su to dva slabo plaćena sitna agenta. Thomas je nosio jednoredno odijelo s crnosivim kockastim uzorkom, bijelu košulju, crnu kravatu, crn šešir, crne cipele i, naravno, svoj voljeni sat na otkucavanje. Sa sobom je ponio i kovčežić. Kad je htio pogledati van, ustanovio je da je platneni krov kamiona čvrsto svezan i svuda tijesno priljubljen. Nakon pet sati vožnje boljela ga je svaka kost. Kada se teretnjak konačno zaustavio te mu gospoda dopustila da izađe, Thomas se našao u neopisivo turobnom kraju. Brežuljkast kamenit predio bio je ograđen bodljikavom žicom. U pozadini, ispred mračna šumarka, Thomas je ugledao trošnu sivu zgradu. Na ulazu je stajao do zuba naoružan vojnik. Ona dva loše odjevena gospodina upute se prema stražaru, koji ih je neprijateljski gledao, i pokažu mu svu silu legitimacija, koje vojnik stane ozbiljno proučavati. Uto naiđe neki stari seljak s kolicima punim drva. Imam još dobra tri kilometra do Saint Nicolasa! Njegova se dva pratioca vrate. Jedan mu objasni: — Morate nam oprostiti što smo vas zatvorili u kamion. Možda biste prepoznali okolicu, a ne smijete nipošto znati gdje se nalazite. Stara je zgrada bila namještena poput trećerazredna hotela. »Prilično bijedno«, pomisli Thomas Lieven. »Čini se da gospoda baš ne obiluju novcem. Nadajmo se da nema stjenica. Što čovjek sve ne doživi! Vođa tečaja bio je suhonjav, blijed dugonja, nezdrave boje lica, jednako tako tajanstven, potišten, nadut i nesiguran kao i njegov njemački kolega, major Loos, kojega je Thomas bio upoznao u Kölnu. Za vrijeme tečaja svaki će od vas uzeti lažno ime. Imate pola sata vremena da izmislite odgovarajući lažni životopis. Taj izmišljeni identitet morate od sada uvijek i u svim prilikama braniti. Ja i moji kolege učinit ćemo sve da vam i dokažemo kako vi niste oni za koje se izdajete. Izmislite, dakle, osobu koja će izdržati sve naše napade. Thomas se odluči za prozaično ime Adolf Meier. Nikada se nije trudio da mašta o pothvatima za koje se moglo pretpostaviti da neće uspjeti. Popodne je dobio odijelo od sivog, grubog platna. Na prsima je bilo izvezeno njegovo lažno ime. I ostali su učenici nosili ista radna odijela. Hrana je bila loša. Soba što su je dodijelili Thomasu bila je odvratna, a posteljina vlažna. Prije nego što bi zaspao, Thomas je opetovano i sjetno puštao da njegov voljeni sat otkucava. Pri tom je zatvorenih očiju zamišljao da leži u svom lijepom krevetu u Londonu. U tri sata ujutro trgne ga iz sna divljačka dernjava. Javite se konačno, Lievene. Okupan u znoju, Thomas skoči i zaječi: — Ovdje! Slijedećeg trenutka dobije dva zvučna šamara. Dogodi li vam se ovo u praksi, vi ste mrtvi. Thomas nije dalje dobro spavao. Razmišljao je kako da ubuduće izbjegne nove šamare. Slijedećih se noći Jupiter mogao divljački derati do mile volje. Thomas bi se uvijek budio polagano, polagano dolazio k sebi i zatim uporno ustrajao pri svom lažnom identitetu: — Što hoćete od mene? Ja se zovem Adolf Meier. Jupiter se oduševljavao: — Znate se fantastično svladavati! Nije, naravno, znao da Thomas sada noću ima u ušima samo dovoljno vate... Učenici su učili rukovati otrovima, eksplozivom, mitraljezima, revolverima. Thomas je bio zapanjen kad je od deset hitaca, što ih je ispucao, osam pogodilo u samo središte ploče. Zbunjeno reče: — Puki slučaj. Uopće ne znam pucati. Jupiter se kreketavo nasmije: — Vi da ne znate pucati, Meieru?! Pa vi ste pravi talent! Od slijedećih deset hitaca čak je devet pogodilo središte, i Thomas užasnuto pomisli: »Čovjek je sam sebi zagonetka! « Ta mu spoznaja iduće noći nije dala spavati. Razmišljao je: »Što se to sa mnom događa? Čovjek, izbačen iz svoje kolotečine poput mene, morao bi zapravo očajavati, opijati se, huliti boga ili počiniti samoubojstvo. Očajavam li, opijam li se, propadam li, hulim li, pomišljam li na samoubojstvo? Ovako nešto ludo ne doživi baš svatko. To znači da radim protiv svoje vlastite zemlje, protiv Njemačke. Zar protiv Njemačke — ili protiv Gestapoa? Ali da znam i pucati... Jasno mi je zašto me sve ovo više zabavlja nego što me užasava: imao sam preozbiljno zvanje i morao sam se neprestano pretvarati. Očito je da ovo više odgovara mojoj pravoj prirodi. Fuj, i to mi je karakter! « Učio je telegrafirati Morseovim pismom. Naučio je pisati tajnim šiframa i odgonetati šifrirane tekstove. Za vježbu, Jupiter im je podijelio rastrgane primjerke romana Grof Monte Christo i objasnio: — Sistem je sasvim jednostavan. U praksi ćete nositi uza se takvu knjigu. Tada ćete dobiti šifriranu poruku. U njoj će najprije biti navedena tri broja koja se stalno mijenjaju. Prvi broj označava stranicu romana koju morate otvoriti, drugi broj redak na toj stranici, a treći slovo u retku. To je slovo vaše polazište. Od njega počinjete prema navedenim kodnim brojkama odbrojavati i slagati ostala slova... Jupiter podijeli svim učenicima listiće. Na njima su bile šifrirane poruke. Polovica razreda točno ih je dešifrirala, dok drugoj polovici to nije pošlo za rukom, a među njima ni Thomasu Lievenu. Koliko god se trudio da dobije čist tekst, rezultat je bio: — Twmxdtrrre illd m ionteff... Pokušali su još jednom s istim rezultatom 50 : 50. I zaista su vježbali cijelu noć. U svitanje se dosjete da su učenicima zabunom podijelili dva različita izdanja romana, naime drugo i četvrto. Izdanja su se međusobno razlikovala po nekim skraćenjima. Posljedica je bila neznatan pomak stranica. Učenik Hanschen Nolle, vatrena pogleda i dugih trepavica, kože poput mlijeka i krvi, pretjerano se napio. Sutradan su ga isključili iz tečaja. Zajedno s njim logor su napu